Jutarnji program

Jedem zdravo, ali svako jutro kad radim od sedam, parkiram auto na uzbrdici kraj mesnice i bacam se u lov na bijeli doughnut. Svatko ima svoje grijehe. Kolegama uzmem čokoladni kroasan. Nisam ih nikad pitala žele li to. Zaključila sam da je šećer bolji prije lokalnih vijesti nego na kraju dana.

Teta za pultom zna sve vijesti prije nas. Dok mi slaže sve u jedan veliki škatroc da se ne zgnječi, ispriča mi zašto djeca danas kasnije idu u školu, koji su radovi na cesti (a nitko nije najavio!?), što se danas obilježava, zašto autobus opet kasni.

„Puštite to u eter“, kaže i namigne.

Često se zapitam o stvarima koje navodno znam. Jesam li ja to promašila dan? Trebam li biti na terenu, a ne za njenim pultom?

I dok ja imam svoje dvojbe, ona mi iznova kaže da san lipa, i da danas izgledam manje umorno. „Pomalo na delu i lipi dan“, rečenica je uvijek ista. Ali uvijek jednako zagrije.

Do lokalnih vijesti nema više ni doughnuta ni kroasana. A ja sam već čula najbolji jutarnji program.